Crvena i siva vjeverica

Prethodna tema Sljedeća tema Go down

Crvena i siva vjeverica

Postaj  Admin Josipa on čet lis 23, 2008 11:07 pm

(preuzeto sa stranice Wikipedia)

Crvena vjeverica (latinski: Sciurus vulgaris) je jedina europska autohtona vrsta iz porodica Sciuridae, a kroz mnoga stoljeća je bila i jedina vrsta na starom kontinentu. Upravo zbog toga je uvijek nosila naziv samo "vjeverica", bez bojazni da bi se mogla zamijeniti s bilo kojom drugom vrstom vjeverica (ima ih oko 200) koliko ih ima na Zemlji. No, posljednjih godina, zoolozi su je počeli zvati crvena vjeverica. Neke žive na drveću, dok druge u podzemnim jazbinama. Podzemne vjeverice poste nekoliko dana zimi.
Rasprostranjenost: Europa, osim Islanda i sredozemnih otoka.
Životni prostor: stare bjelogorične, crnogorične i miješane šume. parkovi, vrtovi; u Alpama do visine 2000m.
Obilježja: odozgo- crvenosmeđa poput lisice, katkada crna (osobito planinska), odozdo- bijela; oči i uske velike (zimi s čupercima dlaka na vrhovima uski); rep dug, kitnjast.
Način života: spretno i brzo se penje i skače, po deblima i glavom nadolje; daleko skače; veliko, loptasto gnijezdo od grančica i mahovine gradi u krošnjama, dupljama; ne spava pravi zimski san; sprema zalihe hrane.
Parenje: I—VII. koti 2-5 puta po 3-7 mladih (II-VIII).
Glasanje: coktanje. Prehrana: sjemenke četinjača, razni plodovi, orasi, lješnjaci, gljive, kora,. kukci, ptičja jaja, mlade ptice.

Naime, posljednjih desetljeća pojavila se velika prijetnja crvenoj vjeverici, a riječ je o sivoj vjeverici Sciurus carolinensis koja potječe iz Sjeverne Amerike. Uvežena je u Europu, a prvi put u Englesku krajem prošlog stoljeća. Posljednjih pedeset godina siva vjeverica se je nevjerojatno proširila na području Velike Britanije dok je crvena vjeverica postala sve rjeđa te je gotovo u potpunosti nestala s tog područja. Danas se još može pronaći u Škotskoj i ponekim otocima.
Nestanak crvene vjeverice je znatno složeniji no što se mislilo. Pomišljalo se da je nestala zbog toga jer je siva vjeverica puno jača i veća od crvene pa je agresivnija prema njoj. Napravljena su brojna istraživanja i dokazano je da to nije pravi razlog.
Pravi razlog povećanja brojnosti sive i smanjenja crvene vjeverice je taj što su sive vjeverice bolje prilagođene životu u listopadnim šumama. Crvene vjeverice prilagodile su se životu u crnogoričnim šumama u kojima se hrane pinjolima, plodovima koji se nalaze na vrhovima stabala. Iako ove hrane nema u izobilju barem je prisutna u svim godišnjim dobima i upravo zato su populacije crvenih vjeverica obično rijetke (manje od jedne jedinke po hektaru). Čak na mjestima gdje i ima dovoljno hrane ova vrsta obično ima jedno mlado, rijetko dva godišnje, za razliku od sivih vjeverica koji imaju po dva mlada godišnje. Prehrana im je raznolikija pa se na jednom hektaru mogu zateći i šest jedinki. Brojnije i krupnije sive vjeverice konzumiraju znatno više hrane od crvene vjeverice. Primjerice, obje vrste vjeverica vole jesti lješnjake, no kako su sive brojnije preostaje manje lješnjaka za crvenu vrstu. Najkritičniji faktor je što crvene vjeverice ne vole žireve jer ih ne mogu dobro probaviti što je velika nepovoljnost za njih jer su upravo oni glavni izvor jesenje hrane mnogim životinjama. Za razliku od njih, sive vjeverice obožavaju žireve i do zime uspiju bez muke napraviti masne zalihe.
U Italiji su sive vjeverice gotovo u potpunosti istrijebile domicilnu crvenu pa su Talijani bili primorani rigoroznim mjerama (puškama) riješiti se stranca i jedna su od rijetkih zemalja koje su u tome uspjele.



Vjeverica (Sciurus vulgaris) je jedina europska autohtona vrsta iz porodica Sciurida, a kroz mnoga stoljeća je bila i jedina vrsta na starom kontinentu. Upravo zbog toga je uvijek nosila naziv samo vjeverica, bez bojazni da bi se mogla zamijeniti s bilo kojom drugom vrstom vjeverica (ima ih oko 200) koliko ih ima na Zemlji. No, posljednjih godina, zoolozi su je počeli zvati crvena vjeverica. Zatočeništvo teško podnosi pa se u kavezu rijetko razmnožavaju.
Crvena vjeverica široko je rasprostranjena po šumama Europe i sjeverne Azije, sve do istočnog Sibira, sjeverne Kine i Japana. Čest je stanovnik parkova u naseljima. Njen izgled je dobro poznat svima i to zahvaljujući kitnjastom, uspravno položenom repu i ušima s dlakavim čupercima i gotovo ljudskom izgledu dok sjedeći prednjim nožicama uzima hranu.
Posljednjih decenija pojavila se velika prijetnja crvenoj vjeverici, a riječ je o sivoj vjeverici (Sciurus carolinensis) koja potječe iz Sjeverne Amerike, a uvežena je u Europu, a prvi put u Englesku krajem prošlog stoljeća. Posljednjih pedeset godina siva vjeverica se je nevjerojatno proširila na području Velike Britanije dok je crvena vjeverica postala sve rijeđa te je gotovo u potpunosti nestala s tog područja. Danas se još može pronaći u Škotskoj i ponekim otocima.
Početkom `70, jedinke ove vrste puštene su u Italiji u prirodu i danas se nevjerojatnom brzinom proširuju. Upravo zato su znanstvenici počeli imenovati domaću vrstu crvena, a introduciranu siva vjeverica. Smanjenju populacije crvene vjeverice vjerojatno pridonosi i pomanjkanje staništa i povećan broj poludivljih mačaka jer često, da bi pretrčala do susjednog šumarka treba pretrčati čistine gdje je veoma ranjiva.
Kako razlikovati crvenu od sive vjeverice?
Sive vjeverice ljeti često zadobiju svjetlo smeđkasto-crvenkastu nijansu, posebno na leđima i bokovima i tko nema iskustva, lako ih može zamijeniti.
Rep crvene vjeverice je uvijek jednolično obojen (svjetlije ili tamnije) dok se u repu sive vjeverice mogu pronaći bijeli čuperci. Nadalje, za zimskih mjeseci crvene vjeverice imaju dlakave čuperke na vrhovima uški koje sive vjeverice nemaju nikada.
Konkurencija među vrstama
Nestanak crvene vjeverice je znatno složeniji no što se mislilo pa su napravljene brojne studije. Najprije se predpostavljalo da je crvena vjeverica domaća vrsta koja je dobro prilagođena hladnoj i suhoj klimi kao što je u Skandinaviji i istočnoj Europi, a nešto su manje otporne na bolesti u toplijim i vlažnijim područjima. Ustvari su već prije dolaska sive vjeverice populacije crvene vjeverice bile umanjene zbog bolesti. Dolaskom sive vjeverice brojnost crvene je još više opala. Moglo bi se pomisliti kako siva vjeverica, koja je robusnija i veća, uništava crvenu vjevericu. Za to dokazi ne postoje, a po nekim opažanjima izgleda da su crvene vjeverice agresivnije od sivih.
Pravi razlog povećanja brojnosti sive i smanjenje crvene vjeverice je ta što su sive vjeverice bolje prilagođene životu u listopadnim šumama. Crvene vjeverice prilagodile su se životu u crnogoričnim šumama u kojima se hrane pinjolima, plodovima koji se nalaze na vrhovima stabala. Iako ove hrane nema u izobilju barem je prisutna u svim godišnjim dobima i upravo zato su populacije crvenih vjeverica obično rijetke (manje od jedne jedinke po hektaru). Čak na mjestima gdje i ima dovoljno hrane ova vrsta obično ima jedno mlado, rijetko dva godišnje, za razliku od sivih vjeverica koji imaju po dva mlada godišnje. Prehrana im je raznolikija pa se na jednom hektaru mogu zateći i šest jedinki. Brojnije i krupnije sive vjeverice konzumiraju znatno više hrane od crvene vjeverice. Primjerice, obije vrste vjeverica vole jesti lješnjake, no kako su sive brojnije preostaje manje lješnjaka za crvenu vrstu kojima ne preostaje no da se hrane manje bogatom hranom. Najkritičniji faktor je što crvene vjeverice ne vole žireve jer ih ne mogu dobro probaviti što je velika nepovoljnost za njih jer su upravo oni glavni izvor jesenje hrane mnogim životinjama. Za razliku od njih, sive vjeverice obožavaju žireve i do zime uspiju bez muke napraviti masne zalihe.
Ishrana vjeverica
Količina hrane koju u jesen vjeverice sakupe je veoma važna, ne samo zbog prezimljavanja već i zbog otpornosti na bolesti i reprodukcijskog kapaciteta slijedećeg proljeća. Što su ženke deblje produciraju više mlijeka pa bolje othrane mlade.
Iz do sada izvedenog se dade zaključiti kako su brojne crnogorične šume Europe povoljne za razvoj crvene vjeverice što, nažalost, nije istina. Brojne crnogorice uzgajaju se zbog drvne industrije, no one ne produciraju dovoljno pinjola. Uz to, takvi pinjoli lošije su kvalitete jer su takva stabla posađena pregusto i često na nedovoljno bogatim terenima. Uz to, kultivirano drveće obara se nakon tridesetak godina kada je ono još mlado i ne daje plodove. Spominjemo li drugo drveće, hrast, bukvu i kesten valja znati da niti oni svake godine ne urode dobro. Nerodnim godinama se sive vjeverice znatno bolje prilagode jer jednostavno pređu na drugu vrstu hrane.
Obije vrste vjeverica teško se prilagođavaju ekstremno hladnim uvjetima gdje su zime duge i hladne. Niti jedna vrsta ne hibernira (no ipak, manje su aktivne) pa je i ovdje u prednosti siva vjeverica koja nakupi znatno deblji sloj zaliha masti. Crvene vjeverice ne mogu si dozvoliti da postanu previše debele jer bi ih upravo debljina omela da se uzveru do najviših grana gdje im se nalazi hrana. Stoga su dugačke i hladne zime pogubne za crvene vjeverice.
Siva vjeverica provede i do 80 posto vremena na tlu tražeći hranu. Ovdje ona pronalazi bogatu trpezu za razliku od crvene vjeverice koja radije ostaje na stablu. Crvena vjeverica nerado pretrčava teren, pa tu provodi manje od četvrtine vremena provedenog u ishrani. Čak i kad je plodnost normalna često trebaju provesti brojne sate tijekom dana u potrazi za hranom.
Drugi veliki problem za crvenu vjevericu je i rascijepanost šumskih područja zbog prometnica, željeznica, obradivih površina i naseljenih mjesta. Dakle, odvojeni mali šumarci dovoljni su za gustije naseljene populacije sivih vjeverica, a iz jednog u drugi šumarak bez teškoća pretrče pa lakše ostaju i u gradskim parkovima.
Jednom kada opadne brojnost populacije crvenih vjeverica zbog bilo kojeg spomenutog razloga teško se oporavi. U Velikoj Britaniji su izračunali da su lokalne populacije crvenih vjeverica nestale u samo 15 godina nakon dolaska sivih vjeverica
Ekologija crvenih vjeverica
Znanstveni naziv: Sciurus vulgaris
Dimenzije: Glava i tijelo dugački su 22cm, a rep 18cm, teži od 250-300 grama (obično su mužjaci teži od ženki).
Karakteristike: Dva vidljiva čuperka dlaka (odsutni u sive vjeverice) prisutni su tijekom zime na vrhovima uški. Boja krzna varira (od crvene do crne), no nikada nije siva.
Gnijezdo: Napravljeno je od grančica, obično napravljeno od još živih grančica pa se s vanjske strane gnijezda vide brojni listovi.
Ishrana: Prije svega pinjoli, ali i lješnjaci, kesten i razne bobice ili grahorice. U proljeće jedu mlade izdanke drveća, a u ostalo doba godine koru, kukce i ptičja jaja. Ponekad grickaju i gljive koje rastu ispod kore.
Zov: Poprilično glasno skvičanje.
Razmnožavanje: U našim krajevima crvene vjeverice se uglavnom pare od prosinca do lipnja, a nakon 38 dana rađa se najviše 6 mladih počevši od veljače pa sve do rujna.
Mladi: Ostaju u gnijezdu oko jedan mjesec, rađaju se slijepi i bez dlake, a spolno zreli postaju nakon navršene prve godine života.
Navike: Najčešće se vere po drveću i skače s grane na granu. Tijekom ljeta aktivna je u jutarnjim satima dok sredinom dana obično odmara. Zimi može aktivnost biti kontinuirana, ne hibernira.
Habitus: Prije svega crnogorične četinjače, no može živjeti i u listopadnim šumama koje joj nisu optimalno stanište.
Znaci prisutnosti: Najkarakterističniji znak vjeveričinog prisustva su izgrickane ostaci pinjola, no oni zaostaju i za sivim vjevericama.
Status: U Europi je zaštićena vrsta, a prema nekim istraživačima populacije su sve manje.
Ponašanje: u potrazi za hranom
Kada pronađe lješnjak vjeverica ga najprije provjeri da li je jestiv, no ponekad ga ne pojede istog časa. Kada ima hrane u izobilju često sakrije u spremište hranu za "gladne dane".
Ako plod prođe mirisni test pokupi ga ustima. Vjeverice imaju mirisne žlijezde na usnama kojima označava vlasništvo nad hranom.
Prije nego razdvoji plod, uhvati ga prednjim nožicama i mirišući ga prevrće. Miris lješnjaka pomoći će joj kasnije da ga pronađe nakon što ga sakrije, a miris osjeća čak i pod snježnim pokrivačom.
Dok traži spremište za hranu vjeverica trči s repom zakrivljenim pod kutem prema dolje. Držeći zubima hranu vjeverica trčkara, zaustavljajući se povremno i dižući se na stražnje noge kako bi bolje ogleda okolinu i obavijest o opasnosti.
Vjeverice imaju dva osnovna stava: ili ostaju neko vrijeme mirne na stražnjim nogama ili brzo trče. Stražnje noge su dobro razvijene i zbog malene tjelesne težine mogu brzo trčati i veoma su okretne.
Da bi sakrila lješnjak od pogleda ostalih životinja vjeverica traži mekani teren, a zatim ga zakopa što je dublje moguće. Kada je teren zamrznut vjeverica si pomaže snažnim panđicama.
Nakon što je "posadila" lješnjak vjeverica uzdigne rep i trčeći široko postavljenim nogama kreće u novu potragu za hranom.
Promatranje vjeverica u prirodi
Među svim europskim sisavcima, vjeverice spadaju u one koje je najlakše promatrati zahvaljujući dnevnoj aktivnosti i njihovoj frenetičkoj aktivnosti dok su u potrazi za hranom. Za promatranje se preporuča korištenje dalekozora kao i kod promatranja ptica. Često se da du vidjeti dok zaigrane trče gore-dolje po stablu.
avatar
Admin Josipa
Admin
Admin

Female Broj postova : 132
Lokacija : Karlovac
Registration date : 22.10.2008

Korisnički profil http://animals2.forumy.biz

[Vrh] Go down

Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh]


 
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.